Kod naše Tidže
Kada se pređe donji most na rijeci Rakitnici ulazite u naselje sa vise mahala. Desno na raskrsnici idete prema crkvi i dalje prema Zaganovićima, liejevo se islo prema osnovnoj skoli a tu se onda mahale nadovezuju jedna na drugu Tekija, Gračanica, Holuč..
Hatidža Delija (poznatija kao Tidža) sa svojim suprugom Mustafom a.r. živješe tu na početku uz put u blizini crkve. Imali su kuću ispod kuće radnja. Puno sve nema sta nema, od voća i povrća, preko prehrambenih artikala, pa do raznih pića, sokova….
Radilo se lijepo djeca završila škole, dobili poslove. U avliji tri auta, koliko se sjećam Hamdo i Mensur su imali popularne Zastave 101, mi ih zvali stojadin…
Pred prodavnicom uvijek živo, uvijek veselo. Tidža je uvijek bila tu da ugosti mušteriju da kaže lijepu riječ. Bila je prepoznatljiva po svom stavu, priči, šali.
Znala se prilagoditi svakom i sa svakim popričati baš onako kako to kupac očekuje…
Ljudi su u ta vremena živjeli lijepo, skromno, a opet, im ništa nije falilo. Bili smo sretni, bili smo spokojni, bili smo druželjubivi. Žene su na avliskim vratima muhabetile svoje priče sa svojim konama, ljudi su uz cigar ili duhan razvlačili priče na široko i na dugačko, neki posebni miris se širio mahalama, pjesma je dopirala iz avlija, ptice su cvrkutale najljepše pjesme, djeca su se igrala na svakom koraku, mahale su disale punim plućima.
A onda dođe 1992 godina sve ono lijepo što bi nestade preko noći. Nastadoše crni dani. Tog kobnog 19.juna 1992 i naša Tidža bi zarobljena i odvedena u garažu kod crkvenog doma. Ali kako sama kaže Allah dž.š. joj je pomogao da iz logora izađe veoma brzo i bude prebačena na slobodnu teritoriju prema Olovu, kasnije dalje prema inostranstvu, gdje i danas živi. Mustafa a.r. je preselio na Ahiret prije nekih 15 godina, tako da živi sama ali je veoma često u našoj domovini BiH…
Svi se sjećamo skorašnjeg nesretnog i nemilog događaja kada je uslijed eksplozije plina smrtno stradao Mirza Delija /Tidžin unuk/ i teško nastradao Hamdo Delija /Tidžin sin/, koji je kasnije prebaćen na liječenje u Zagreb gdje se i sad nalazi.
Upravo ovaj tužni događaj je bio povod da posjetimo našu Tidžu, da se suosjetimo sa njom i da joj bar za trenutak odagnemo misli od svega toga… Kazić Nezira, Akšamija Haris i Nerma te Fejzić Mustafa i Samija posjetili su Tidžu minulog vikenda, Hodžić Mevludin (Memo) sa suprugom je bio spriječen radi ranijih obaveza mada je i on imao želju da ide sa nama.
Zvnimo na vratima.
Otvara nam Tidža.
– Hajte moji Rogatičani, a suza joj sama klizi niz lice.
Sjedosmo i poče priča….
Tidža je živa enciklopedija.
Pričalo se o svemu ne samo o ovoj velikoj tragediji koja je pogodila familiju Delija već i o Rogatici i Rogatičanima prije agresije na naš grad, o crnim danima agresije, o zarobljavanju, o neljudima tog vremena, o izlasku iz Rogatice kako su preživili taj izlazak, vožnju od logora do logora nigdje nije bilo mjesta za pun autobus žena, pa odlazak u Podromaniju pa ni tu nisu htijeli da ih prihvate, pa vožnja do Kalimanića i tu su ih izbacili iz autobusa pa repetirali oružje htjeli ih pobiti, pa opet vratili u autobus….i tek onda odvukli prema Olovu…
To su stvari koje se ne zaboravljaju i koje će naša Tidža nositi sa sobom dok je živa. Sva ta lica zarobljenih u toj garaži pamti, svaku crtu lica opisuje, svaki taj strah u očima ljudi i žena još uvijek vidi i neće ih nikad zaboraviti, to je nešto što me proganja kazuje nam…
Priča o unuku Mirzi a.r. i sinu Hamdi je posebna priča, osjećana, majčinska prema sinu i prema unuku.
Svaki ramazan je bila u BiH u prizemlju kuće u kojoj je plin eksplodirao gdje je oprmila sebi sprat, na prvom spratu je živio Hamdo, a na drugom je stan sebi opremio Mensur ali nije tu stalno boravio.
Kad god bi spremala iftar Mirza a.r. bi ušao..
– MašaAllah nano što lijepo miriše.
– Šta nam je za iftar, šta nam je na Menu
– Nano pite su ti najbolje
– Ti bi trebala dobiti neku nagradu za ovako ukusne pite
– Uuu Jedva cekam ifrat nano…
Prica nam o unuku a suza za suzom kvasi lice i idu svojum putanjom onako bas kuda su i navikle da padaju….
Imala je planove i ovaj Ramazan da ide u BiH i radovala se njemu ali će po prvi put ramazan dočekati daleko od BiH daleko od topline svoje porodice, i bez Mirzinih a.r. pitanja – Nanice šta je na menuu večeras za iftar…
Pokazuje nam slike Mirze i svih ostalih. Slika nastala prije ovih nemilih događaja…
Hamdo se uz Allahovu pomoć dobro oporavlja. Prebačen je u Zagreb u rukama je doktorice koja je jedna od najboljih doktorica u regiji za vrstu povreda koje Hamdo ima i svi su prezadovoljni tokom liječenja i napretkom oporavka.
U početku nije bilo komunikacija sa Tidžom dok se nije bar malo oporavio i dok nije bio u mogućnosti da napise poruku
Prva poruka koju je napisao bila je:
– Majko halali mi molim te ako sam ti nekad nešta loše uradio.
– Halali mi…
Onda poslije su poruke bile da se čuva da se pazi da se ne sikira,
– Sve je od Allaha majko sve je moralo ovako biti i mi majko ništa promijeniti ne možemo….
Onda kad se još malo oporavio reko je da će joj poslati slike ali da mu obeća da neće plakati kad ga vidi i da se neće sikitari..
Tek kad mu je to potvrdila poslo joj je fotografiju iz bolnice…
– Majko ne plači, majko ne sikiraj se
– Pazi na sebe, molim te…
– Hoću da ti kažem majko! Volim te majko puno puno
– I još ću ti nešto kazati, majko! Dovi majko samo dovi…
– Dovi za Mirzu, majko
– Dovi za mene ……..
Da se Allah dž.š smiluje Mirzi da mu oprosti grijehe, da mu podari Dženet i sve dženetske blagodati.
Da Hmadi da brz oporavak, vrati zdravlje i da mu da što skorašnji povratak u domovinu,
Da majci Aidi i sestri Aneli podari sabur i da im da snagu za dalji život, izbavi iz iskušenja.
A našoj Tidži da podari zdravlje, sabur, duševni mir, poveća iman, podari duboku i mirnu starost.
AMIN
Pripremio: M.F.
