OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
Igrišnik – devedeset i neke
Sve je bilo spremno za veliki nastup na Igrišniku. Avdo ko Avdo;
prevoz instrumenata – garant,
benzin za agregat – biće,
kriška hljeba – ima da ima,
i koja liska duhana – može za pravu raju.
Dječaci koji su već sedmicama na Igrišniku, ni veliki ni mali, zaslužuju bar jedan dan razbibrige, znala je to moja ćoškasta ekipa i odlučila da im pokloni maksimum svog umijeća.
Sunčan i prilično vruć dan. Na neki kamiončić sve potovareno. Često smo silazili sa kamiona, ne može ni „prvom“ da vuče – loše gorivo, a i uzbrdo kao uz nos. Ćamil u zadžepak namoto silka, zna on da će mu nekoliko puta pući žica na gitari. Na Igrišniku dobrodošlica. Pozornica i atmosfera kao da je Halid Bešlić na Skenderiji, a ne 1994. na hiljadu i nešto metara nadmorske visine pod vedrim nebom. Prelijepo, naroda i previše, ašikluk poravnio po hladovini.
Priznajem, to mi je bila najteža i najdraža svirka. Alija, Jasko, Ćamil, Nurija, Nedžad, Salko, Nermina i ja – plus ostali entuzijasti. Sjećam se da je Dževad Podžić bio zadužen da nacrta događaj i da ga objavimo u narednom broju „Mosta“. Garant bi nas akšam našao tu, ali ponestalo benzina, a mogla bi i koja granata dolepršati.
Nazad, svako u svoju neizvjesnost. Komanda održala obećanje, a i mi smo dobili visoku prolaznu ocjenu. Nekoliko puta je odjekivalo Igrišnikom „Nikad nisam volio plavuše …“ , „…da nisam sreo i zavoleo djevojku slične sudbine…“ Iz prošloga vijeka samo uspomene i ova r.Mujina fotografija. Tridesetak godina nisam bio na Igrišniku, a otići ću (bez bubnjeva) da osvježim uspomene, uspomene su precizna učiteljica.
