Danasnju turneju sam zamislio da idemo preko Rogatice za Zepu. Ostavio sam sve opcije otvorene pa kako stize dio ekipe iz Konjica pocesmo zavrsni dogovor. Moj prijedlog je bio da u Rogatici budemo na dzumi pa poslije da nastavimo za Zepu gdje bi konacili. Medjutim vecina bijase za to da se ipak vratimo navece kuci u Hadzice.
Kako god hocete, al ipak donesite konacnu odluku kad budemo u Zepi, velim tako jer sam nestrpljiv da krenemo…
Kako idemo samo nas sestero potrpasmo se kod mene u auto i krenusmo polahko. Sedam sjedista je a da je kojim slucajem osam nagovorio bih ja i dedu Mumina i Belmina da idu sa nama. Oni odustadose iz razloga da ne idemo sa dva auta.
Prolazimo polahko kroz Sarajevo svi vidno raspolozeni i ja im pricam o tome kuda sve trebamo proci od Rogatice pa da stignemo u Zepu. Kako spomenuh Borike odmah Sumeja pita hocemo li svratiti na jahanje konja.
Neznajuci sta da joj odgovorim velim da ce mo o tome odluciti kad budemo tamo u blizini.
Put do Rogatice proleti zacas u caskanju i vozim lagano niz Rogaticu do Irfine rostiljnice. Nema vise one uzbudjenosti ko ranije kad sam dolazio u Rogaticu, nekako mi svejedno isto ko da sam jos juce bio u njoj poslednji put. Znas da ces sresti jal nesresti poznatu facu, jer su tamo sada uglavnom stranci da nekazem oni koji su se tu naselili najdalje do osamnest godina unazad. Mi otjerani iz naseg grada, sa nasih ognjista rasuli se diljem dunjaluka a oni trbuhom za kruhom nasli utociste uglavnoj u rezervnoj im domovini Srbiji. Tako da u Rogatici skoro da nema njenih starih stanovnika tako da je ona odavno izgubila svoju dusu…
Pred rostiljnicom nas docekuju nasi Irfo i njegova Munira. Ocekivali su nas jer smo se noc ranije najavili. Dok se tako selamimo kad iznenada izbise drage osobe cijem susretu se istinski obradovah.
Ni manje ni vise nego nas Keva sa svojom porodicom. Boze mili ja srdacna susreta dvojice ahbaba nakon toliko godina pa jos u Rogatici. Keva mi masaAllah dobro izgleda, raspolozen ko ista a u rukama mapa sa papirima. Sredjuje papire i sprema gradnju kuce u Podljunu.
Napravismo par slika i sjedosmo da kahvenisemo a mi i da doruckujemo Irfinih Sarajevskih Cevapa u Rogatici a ako ko hoce moze i sta drugo al opet Sarajevsko.
Ohose nasi Salani a ja gledam na sat.
Pet do dvanes po ovom novom vremenu. Jos sahat i pet minuta do dzumme. Za sekundu donosimo, ja i badzan Kemo, odluku da probamo stici na dzummu u Zepu.
Irfo nam govori da su krivine i da ipak nemozemo stici. Mi po svom i vec smo u autu i nastavljamo put…
Vozeci se pored trafostanice na Supljoj Gromili naviru mi emocije ali ih se rjesavam pricanjem mojim saputnicima o starim vremenima provedenim u mom dijelu grada, ponajvise djecjem dobu. Najvece su i najljepse uspomene ostale bas iz tog bezbriznog doba. Ulazeci u stijene pokazujem im pecine na kojima smo mi djeca iz Gracanice provodili dosta vremena. Vrelo u Seljanima, dom pa uzastrane prema Okruglom, Satorovicima, Osovu.
Gore na Lijesci zaustavljamo se na trenutak, pokazujem im i pricam o Staroj Lijesci. Tamo pored Borika vidimo par krda konja. Sumeja odusevljena a ja joj govorim da nemamo sad vremena da se svratimo na jahanje.
U Budeti tovare balvane na jedan kamion i moradosmo par minuta sacekati. Krenusmo dalje asfaltim putem koji vijuga nanize.
U neko doba se moradoh krizati sa jednim traktorom. Pitam vozaca kolko jos ima do Zepe a on mi veli oko sedam kilometara. U tom momentu mi zvoni mobitel. Nekako se mimoidjosmo i ja se javih na mobitel. S druge strane nas Pine. Zove da vidi jesmo li stigli u Bosnu pa da se koji dan vidimo. Velim mu gdje smo i da zurimo da stignemo na dzummu a u svakom slucaju se vidimo.
Pine i njegova Hedija su nam jako dragi prijatelji i uvijek kad dodjemo u Bosnu obavezno se vidimo sa njima.
Na Brezovoj Ravni pocinjem pricati ratne dogodovstine kad sam bio u Zepi ’92.
Koju minutu kasnije ulazimo u Zepu i parkiramo na putu ispod dzamije.
Jos je oko pet minuta do dzumme…
U dzamiji prilicno naroda, mozda i sedamdesetak i vise. Pored starijih ima i omladine pa i pokoje dijete.
Klanjasmo pa efendija Edin Sljivar poce vaz.
Govorio je izmedju ostalog o konzumiranju alkohola u Zepi (ali i opcenito), o Zepskim mezarjima i o cistoci Zepe.
Sto se tice alkohola potpuno je u pravu jer prilikom naseg samog ulaska u Zepu primijetismo u blizini dzamije (odmah preko puta) prodavnica, mehana, stali je neznam ni sam. Jedni sjede, drugi leze, treci stoje a pred svima pive. Licno nemam nista protiv toga sto neko popije pokoju ali ovo ovdje nekako daje losu sliku same Zepe. Na jednoj strani nekoliko desetina dzematlija krenulo na dzumu a s druge strane nekoliko njih koji konzumiraju alkohol. Pa skloni se makar malo negdje sa strane da te putnici namjernici ne gledaju…
Sto se tice samih mezarja govorio je efendija Sljivar da ih treba redovno kositi i odrazavati. Kao los primjer naveo je kako neki dodju urediti mezare svojih rodjenih pa zagaze kroz visoku travu dodju pokose i urede mezarje samo svojih rodjenih. Nije u redu kad si vec sa kosom raskosi i stazu do mezara. Onda je spomeno da ima i takvih pa samo raskose gdje je lijepa trava da bi odnijeli kravi a gdje nije ostave onako nepokoseno pa mezarje ne lici ninasta. Pomislih usebi tako ti je isto i sa Rogatickim mezarjima…
O cistoci same Zepe govorio je da narod ne treba da baca smece tj. razne papire, prazne kese ili sta drugo nego ako naidje na nesto baceno da to jednostavno pokupi i baci gdje je smecu mjesto. Ipak je cistoca Zepe lice samih Zepljaka a oni su cestit i ponosan narod…
U medjuvremenu sam usto da napravim nekoliko slika. Vidim efendija me gleda i kontam prepozno me je ali da ne budem napadan poslije cu prvo otici sa svojom druzinom dole do Kule i Mosta, da im odrzim historijski cas, pa ce mo se onda vratiti i potraziti efendiju da koju sa njim promuhabetimo.
Obavismo mi to i vratismo se ali ne nadojsmo efendiju otiso je nekim poslom. Eto jos jaceg razloga da opet zijaretimo Zepu, a imali smo svakako namjeru. Ovaj put smo tu da vidimo, izmedju ostalog, kako izgleda Slap kad je jezero prazno a drugi put cemo doci kad bude jezero puno vode, ako Bog da…
Odosmo prvo do rusevine Zepske skole da se podsjetim na ratne dane i ono vrijeme kad sam u njenom podrumu naso tetku Adilui tetka Hrustema Agic kao i ostali prognani rogaticki narod. Naravno mojim saputnicima sam prico cijelo vrijeme o tim ratnim danima. Krenusmo nanize prema Kuli i Mostu kad odozdo ide neko. Prepoznadoh odmah mog ratnog druga Sabana Kulovca. Poselamimo se a on ko nemoze da me prepozna. Kad mu rekoh on odmah rece da smo se jos jednom poslije rata sreli. Jesmo i to negdje dole ispod Sarajevskog Rajlovca. Dobro se sjeca Saban. Pozva nas na kahvu sto i prihvatismo ali da prvo odemo obici ove stare vrijedne Zepske spomenike.
Obidjosmo Kulu pa onda Most i sjedosmo za sto u blizini da uzivamo u ovoj ljepoti Zepskog krajolika kakvog nema nadaleko.
Dok sjedimo tako pojavi se jedan stari odozgo iz Zepe pa kako prilazi zapocesmo odmah pricu. Ja to tako ko priupitam nesta i eto ti besjede.
Starina Musan Vatres, povratnik u Zepu tacnije u Ribioc. Osamdeset i tri godine ima i sa sjetom nam govori da je sam i da mu je hanuma umrla poslije prve godine kad su se vratili u svoj Ribioc. Tu mu je najbolje iako ima tri sina kod kojih je mogo ostati ziviti ali kaze dusa je meni puna tek u mojoj Zepi i mom Ribiocu.
Sinovi: Enes, Juso i Muaz sve trojica dobro ranjavani u ratu, ako nisu i invalidi, i zive sa svojim porodicama. Kolko sam zapamtio, negdje u Sarajevu ili okolici. Ako nisam ne zamjerite jer je to bila prica puna emocija. U toku razgovora Esma, Dina a i sam stari Musan su plakali, slobodno smijem reci. Ni meni i Kemi nije bilo lahko. Koliko su Alis i Sumeja to sve razumili ne mogu reci ali su budno pratili.
Prico nam je jos stari Musanaga da ne dobiva penziju i da je zapamtio jos ko dijete vaz tadasnjeg Zepskog efendije. Veli govorio je da nikako ne smijes bez jakog razloga ne otici petkom na dzummu. A ne smije nikako to da ti se desi tri puta. Tako ni on bez golema razloga, kao sto je recimo bolest, ne propusta ni jednu dzumu. A kako ce se onakav star popeti gore preko Vratara do njegovog Ribioca zna on sam, da mu je dragi Allah na pomoci.
Naisareti mi moja Esma da joj dam novcanik.
Polazio je stari Musanaga nekolko puta da krene brdu ali svaki put je zastajkivo da nam jos nesta isprica il kaze…
Slijedi drugi dio…