CRTICE…
Hvala ti moja Samka!
pise:Azra Žiga
Dugi ljetni dani sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, vrvili su od naroda i stoke u žepskim selima. Livade su bile prepune kosaca i kupioca. Čula se pjesma i dozivanje iz brda u brdo. Pored uobičajenih poslova, jedan je čovjek imao svoju možda i najtežu životnu brigu. Baš te jeseni trebao je žensko dijete poslati u svijet. Znao je da nema dovoljno novca da bi je mogao dostojno izdržavati, ali je isto tako znao da bi prodao i najbolji komad zemlje da bi joj udovoljio. Kada joj je rekao da je neće upisati u srednju školu, zaplakala je. Onog petka kod džamije, kada ga pozvaše u osnovnu školu da porazgovaraju o njenoj budućnosti i planovima, bio je ponosan i sretan. Tada donese odluku da je upiše i da je pošalje samu u svijet. Ženi je saopštio tu vijest za večerom. Vidio je da je zaplakala, ali je samo rekla : ,,Dobro i meni je drago!”
Ljetna kiša odredila je kada će se ići u Rogaticu da se potraži stan i obavi upis. Djevojče je sa zebnjom čekalo akšam i autobus iz Rogatice. Još sa avlijskih vratnica babo je samo kratko rekao ,,Ništa. Niko neće obaveze, ni za pare. Moraću opet ići. Uglavnom, upisao sam te.”
Oduljilo se čekati kišu pa odlučiše ostaviti poslove i ponovo se zaputiti u čaršiju. Ovog puta oboje. I to sa odlukom da se ne vraćaju dok ne nađu stan, sobičak sa ležajem i uz to obezbjeđen makar jedan obrok.
Ranim jutrom stigoše u grad. Djevojčica je razgledala lijepu čaršiju koja je bila prepuna ljudi. Svi su nekud žurili. Puno brže nego u Žepi. Dok su išli prema srednjoškolskom centru babo joj je objašnjavao pravila gradskog ponašanja. Kud da se kreće, gdje da prelazi ulicu, s’ kim smije razgovarati a s’ kim ne, gdje smije zalaziti, a gdje ne, kako se ophoditi sa nepoznatim ljudima. Svaku riječ je već čula po stotinu puta i svako pravilo je postalo pisano. Obećala je i sebi i babi da neće osramotiti! Kada su stigli pred školu bi joj rečeno ,,zapala te škola metalske struke”. Iako je bilo ,,daj šta daš” ,bila je presretna.
Krenuli su u potragu za stanom. Jedna kuća, druga, treća… Svaka vrata, nova knedla u grlu. Ni rodbina, ni dobri ljudi, ni domaćini na koje je računao, nisu bili voljni prihvatiti tuđe dijete.
,,Još da upitamo Ajnu…”, veli, a učini se da je izgubio nadu.
Uz kahvu, Ajna objasni da ni ona neće moći preuzeti odgovornost. Kako to obično biva, nikada se kahva nije pila bez komšiluka. Sabaheta Ajnina je i ovaj put sipala punu tablju fildžana. Ispijajući svoju kahvu dobra i tiha žena Vezira se javi sa prijedlogom:,,Haj’te vi samnom mojoj župki. Mogla bi ona nju primiti na stanovanje!”
Djevojče nije poznavalo ni Veziru ni župku. Babo samo upita:,,Ko je župka?”
,,Moja snaha. Ima dvoje male djece, ali ja vjerujem da će je primiti”
Tako je Vezira zvala snahu, zato što je bila iz Župe. Žepljaci su sva sela uz Drinu do Višegrada zvali Župa. Vezirina župka je bila iz Žlijeba.
Uz ulicu do župkine kuće dva minuta hoda. Vrata otvori lijepa mlada žena i uvede ih u predivno namještenu prostoriju sa novim namještajem . Vidjelo se da su ona i njen muž tek započeli zajednički život. Veziri u susret dotrča trogodišnji dječak i zagrli je oko koljena. U uglu moderne sećije spavala je beba, djevojčica . Župka ih dočeka kako samo dočekuju prave hanume. Sa osmijehom i lijepim riječima. Reče da se zove Samka, a kada babo upita za Šahina ona reče da je upravo otišao na posao u drugu smjenu. Još s vrata Vezira joj je objasnila o čemu se radi i kada je spomenut Šahin, oni dobiše odgovor uz osmijeh ,,Ne moram ja čekati njega da pitam. Dovedi ti nju u septembru. Ja ću do tada raspremiti ovu malu sobu iz hodnika.Nek tu spava!”
Rečeno, učinjeno!
Eh, sada ću o Samki! Mojoj Samki, mojoj prvoj ,,gazdarici”! Zaslužila je!
Hladna septembarska nedjelja dovela me je sa jednom torbom garderobe i jednom školskom torbom prepunjenom knjigama za prvi razred srednje mašinake škole, u Rogaticu. Zapamtila sam put do Šahinove i Samkine kuće. Dočekali me ma vratima, naravno sa osmijehom i dobrodošlicom. Uvela me Samka u moju sobu. Jedan kauč , jedan čiviluk, jedna stolica i jedna natkasna bili su inventar u sobičku koji je nekad bio ostava. Presretna i pretužna u isto vrijeme stigla sam u tuđu kuću, tuđim ljudima i predaleko od roditelja. Tada sam započela novu etapu svog života, daleko od doma. Sljedeći dan sam krenula u školu. Prolazili su dani. Samka i Šahin su vremenom postali moji. Nikada nisam otišla u školu bez šolje toplog čaja ili mlijeka, uz krišku marmelade ili maslaca, i nikada se nisam vratila a da nije bio postavljen pun tanjir toplog jela. Provodila sam slobodno vrijeme uz Samku. Učila me kako se prave kolači. Uvijek je imala hurmašica u špajzu na polici. Jednom sam ukrala hurmašicu jer me je bilo stid tražiti. Drugi dan mi je rekla ,,idi uzmi kolač”. Sada znam da je skontala da fali hurmašica u tepsiji. Voljela sam njenu djecu, igrala se s niima. Muamer i Mediha su rasli. Mediha je i prohodala. Došla je zima. Moja soba je bila hladna, prehladna. Ponekad bih radila zadaću u njihovoj dnevnoj sobi. Tu veče smo gledale Dinastiju. Bilo je vrijeme da se povučem u svoju sobu jer Šahin u 11 dolazi sa posla. Prozorska stakla su bila obledila, i vanjski zid se caklio od mraza. Uvukla sam se pod jorgan pokušavajući se zagrijati. Stavila sam svoju jaknu iznad glave. Tada sam prvi put zaplakala. Sjetila sam se kuće, majke, babe, brata, šporita, vatre…Pogasila su se svjetla i sve se umirilo. Nisam spavala. Čujem, polako se otvaraju vrata. Znala sam da je Samka. Nisam se pomjerala jer sam se tek malo bila ugrijala. Tiho, na prstima prišla mi je. Velikom dekom ambasadorkom koja je bila ugrijana iznad šporita prekrila me je preko jorgana, ugurala je iza leđa i podvila ispod mojih nogu. Tiho, kako je i ušla tako je i izašla, misleći da spavam. Nisam joj nikad dostojno zahvalila, mada to nikada neću zaboraviti, a ona sigurno jeste.
Ta žena je veliki čovjek, najveći u mojim očima. Hvala ti moja Samka!
Brzo je prošla godina. Rastale smo se zbog okolnosti. Još 3 godine sam mijenjala mjesto stanovanja. Uvijek sam upoznavala druge i drugačije ljude, ali Samka ,Šahin, Vezira, Adil, Fahra i sva njihova djeca su mi ostali u posebnom sjećanju.
Došlo je vrijeme da se vratim kući u moju Žepu, zrelija, odraslija, odgovornija…Kod kuće nisam našla majku. Nastala je nova i teža etapa mog živita. Jednu je obilježila Samka