Odmori se, dobri Insanu

💔Odmori se, dobri Insanu!💔

Švabo je već bio počeo marširati kroz “germanske” gradove kada je u planinskom selu Purtići, u Žepi, Nazifa porodila svoj porod. Dali mu ime Osman.

Oni koji su odlučili da će se tek rođeni Ćamilov i Nazifin sin odazivati na to ime nisu znali ništa o Zunnurejnu, blagom zetu Poslanika a.s. , Osmanu r.a. I nisu ni pomišljali da će dijete rođeno u tako okrutnim uvjetima i u još okrutnije vrijeme, u osvit drugog svjetskog rata, izrasti u jednog snažnog, ali posebno blagog momka.

Bosonog je skakao sa kamena na kamen. Mehkim tabanima prkosio i žepskoj žegi i mrazu. Preskakao ograde i kotare. Ali… Ali uvijek blago. Da zemlju pod sobom ne povrijedi. Zemlju koja ga je i rodila i hranila. I odhranila. Zemlju za koju je i od koje je živio.

Svoju je Žepu dva puta bio primoran napustiti. Na duže vrijeme. I oba ta puta nije bio načisto je li mu bio teži trenutak odlaska iz nje, iz Žepe, ili trpljenje tuđine dok je čekao momenat povratka u nju. U Žepu.

Prvi put kad je služio vojsku. Mlad. Visok momak, gorštačkog stasa. Čvrst k’o Borovačke stijene.

Dok je sjedio na jednom, mlateći tojagom o drugi snop kokuruske u ravnici Banata, mislio je o svojoj Žepi. I njenim vrletima. O mladoj Timi i svojoj prvorođenoj djevojčici Vasviji. Na trenutke mu se činilo da u banatskoj havi osjeti njihov miris. Suza mu se ote.

Od huje, ustane, poreda nekoliko snopova uzduž i vine se nad njima.

Drugi put u julu hiljadu devet stotina devedeset i pete. K’o i većina naroda iz Žepe, završio u Zenici. Tamo fin narod, ali tuđe je tuđe. Godinu je dana u njemu vrila nakva muka. Zor mu… Vakat koševini, a on nema ni kose ni kosišta. Ni livade za košenje.

Već danima, njegova mu se drugorođena kćer Osmana mota oko nogu i moli ga da joj kupi bebu-ćelu. Lutvija, svjesna njegove blagosti, brine za vrijeme koje dolazi.

-Daću pola para od ovoga što imam. Neću da mi đete ostane željno igre! Kad nema, nek baš nema! Pa kad crk’o!

U povratku, vidi u jednog se domaćina okupili kosci. Vriska ih stoji! On gleda. Naumpadoše mu njegove Sadavice. I njegova kovanica i beleđija. Osmana mu se, sretna zbog ćele. otrgnu iz ruku i odskakuta kući u kojoj su živjeli, a njemu se pogled zaledio na koscima. Jedna mu se suza ote i kanu u prašinu.

Priđe domaćinu i uljudno zamoli da mu da kakvu kosu. Da pomogne. Raskopča košulju, pa udri! Što od huje, što od meraka.

-Bil’ ti Osmo htio da ti ja platim da mi sutra kosiš?

-Ne bi. Nema tih para! Ne možeš mi platit! Osim…

-Šta osim?

-Osim ako ćeš mi dati onu svoju kosu i beleđiju. Sve ću ti pokositi za kosu i beleđiju.

Četiri godine kasnije, neće moći suzbiti blagi osmijeh zadovoljstva, dok tom istom kosom bude polovio svoje Zabučje. Da nakosi zimnicu volovima. Valja nakosit sijena za toliku silu! Imali su osamnaest metara k’o kilu!

Desetak godina kasnije, dvadesetpetogodišnji će ga zet, sav u goloj vodi, mrtav umoran, zovnuti iz orahovog hlada u kraj Zabučja da odmori. Ramazan je. Žega. Obojica poste.

Sedamdesetčetverogodišnjak će mu reći: “Samo ti odmori! Nisam ja umoran.”

Sutra je, 15. rebi’ul-evvela 1446. godine. Sutra će mu, ako Bog da, njegovi najdraži ispuniti njegovu posljednju želju.

Ogasulit ga, umotat u ćefine, klanjat dženazu i spustit ga u njemu najdražu zemlju.

Zemlju iz koje je nik’o, od koje se odupir’o i u čija se njedra vraća.

Žepsku zemlju❗️

Gospodaru, mom plemenitom puncu, blagom Osmanu, oprosti i smiluj mu se! I uvedi ga među robove Svoje odabrane i uvedi ga u džennet Svoj!

Sljivar Edin

Komentariši