Kao nekad!

Cesto me podje ah na stara zimska sijela. Rogatica mali gradic, pa oko tebe sve familija ili prijatelji, maksimalno cigara hoda. A ono zacas “Eno neko kuca”.

A Sarajevo plaho veliko pa se moras nakaniti a bogami ovaj novi obicaj i najaviti, pa hoces li biti primljen ili neces? Mene malo izvlaci ona radnja pa tu se opet skupimo ponekad.

 

 

Kao nekad

Cesto me podje ah na stara zimska sijela. Rogatica mali gradic, pa oko tebe sve familija ili prijatelji, maksimalno cigara hoda. A ono zacas “Eno neko kuca”. Hajde pa brzinski, kriske u rernu, pa zakuhaj sira pa kiseli kupus, pa se nesto i nadjelja, popiti po zelji , e onda se moze i eglenisati.

 

 A Sarajevo plaho veliko pa se moras nakaniti a bogami ovaj novi obicaj i najaviti, pa hoces li biti primljen ili neces? Mene malo izvlaci ona radnja pa tu se opet skupimo ponekad.

Prije neki dan zvoni telefon, kaze Naza Muhamed i Nedzmija Alagic, hoce da svrate neki papir. Vecina vas zna da su oni bili prosvjetni radnici . Ja sam ih poznavao samo toliko da bi se pozdravili kad se sretnemo na ulici. Muhamed cak nije ni znao da smo ja i Naza bracni par.

 

 Ali sta je to sto ja uvijek ponavljam da krasi nase sugradjane: Svi ili vecina smo mi raja volimo druzenje, volimo ono sto gore navedoh. Od planirane petominutne posjete otvori se pravo sijelo kao ono prije. Lejla organizova kriske, sir i kajmak, kiseli kupus  ja donesoh iz podruma pa Lejla jos nekih dodataka napravi.

 

Ja meraka.

 

Otvori se eglenisanje. Pa 4-5 sati prodje ko planiranih 5 minuta. Na kraju se slozismo da traba samo malo vise volje mozda i tolerancije da nam bude mnogo bolje.

 

 I u dusi covjek osjeca mir i zadovoljstvo nakon ovakvih sjela.

 

A nama je bas bilo fino.
Kao nakad……..