Zamisli ljude koji se zbog zastave osjećaju ugroženo! Eto, zamisli! A lijepa zastava.
Mi smo se u rodni kraj počeli pomalo vraćati negdje početkom 2000-ih. Bilo je čudno i “našim” i “njihovim”.
Helem, 2006. mi smo noćili u svojoj kući, napravljenoj na zidinama one koja je zapaljena 1992.
Od tad, pa do dan danas, ne možemo reći da smo “sigurni”.
Na kućnim vratima nacrtali krst.
Pisali moje i bratovo ime (nenino i amidžino) na kući ćirilicom.
Čupali zasađene voćke.
Čupali ogradu oko kuće.
Vezali žicu za auto i ogradu, pa p’jani cijelu stranu ograde na našoj livadi iščupali.
Puštali “svoje” pjesme na svoje praznike na razglas i slavili zločine, da čujemo fino.
Bilesi, balavac naiđe kraj kuće, pa bi se s babom i svađao.
Čuvali (i čuvaju) stoku na našoj zemlji, bez pitanja, uništavajući travu i još se i ljute kad ne daš.
Njihova zastava istaknuta na sve strane.
U više navrata prijavljeno policiji, kobajagi dvojica dođu na uviđaj (sljedeći put ću tražiti da ih dođe 20!) i nikom ništa – pojeo vuk magarca.
Mi smo došli na svoje i nećemo otići.
Moja je i Žepa, i Godimilje, i Banjaluka i svaki pedalj ove zemlje. Pa crknite.
I evo vam slika iz Žepe, sa najljepšom zastavom na svijetu, pa možete pocrkati od ugroženosti.
Pod ovom zastavom je Bosna i Hercegovina priznata 1992. godine kao samostalna država, i vi ne možete ništa uraditi po tom pitanju, to će uvijek biti tako!
P.S. Pitala bih Bošnjake koji kažu da je nošenje ove zastave provokacija i nazivaju je ratnom: da li znate razliku između zastava ARBIH i RBIH i da li vas provociraju zastave manjeg bh. entiteta na svakom ćošku, murali Ratko Mladiću i ekipi, veličanje zločinaca i ugrožavanje povratnika, ili ste samo beskičmenjaci onako?
Sretan Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Ljiljani su naše naslijeđe. 
