Mina je ratne 1992. godine pružila pomoć Feridu Spahiću koji je pobjegao sa gubilišta u Pakleniku kod Rogatice
U povodu 60. godišnjice UN-ove konvencije o izbjeglicama, u srijedu navečer u američkom State Departmentu održana je svečanost na kojoj su dodijeljena priznanja osobama koje su svojim djelima pokazale posebnu hrabrost.
Među nagrađenim je bila i Mina Jahić iz BiH, kojoj je priznanje dodijeljeno u prostorijama Ambasade SAD u Sarajevu. Mina je ratne 1992. godine, pomogla Feridu Spahiću koji je pobjegao sa gubilišta u Pakleniku, nedaleko od Rogatice, gdje je strijeljano oko 50 Bošnjaka.
U srijedu, 6. aprila, 77- godišnja Mina Jahić je, zbunjena i radosna, sjedila u novoj zgradi Američke ambasade u Sarajevu. Putem videolinka vidjela je i čula humaniste iz cijelog svijeta, ljude koji su, kao i ona, spasili živote drugih, i kojima je američka državna tajnica Hillary Clinton odala priznanje.
„Ja sam se tako osjetila što su me pozvali i što su mi dali ovaj certifikat – ne mogu vam opričati. Tako je to lijepo bilo, tako je dočekato. Klintonova o meni pričala!“, kaže Mina.
„Mina, zahvaljujemo vam i izražavamo veliku zahvalnost za život koji ste spasili i za živote svih koji su spašeni zahvaljući hrabrosti koju ste vi pokazali“, kazala je Hillary Clinton.
Mina je spasila Fedrida Spahića, iz okolice Višegrada, nakon što je uspio pobjeći sa gubilišta u šumi Paklenik između Sokoca, Rogatice i Višegrada u istočnoj Bosni.
„Paklenik – jama propasti. On je siš’o odate jame, pobjeg’o sam jedan jediti. Ono su sve pobili. I on je doš’o u naše selo. Doš’o do jednog čojeka starog, nije smio da ga odveze. Žica na rukama svezata, ruke su na leđima, izubijan, modar, jadan, krvav, svakakav, kroz kake šume, kamenjare, vrtačetine on je siš’o i naše selo. Preko 200 kuća je bilo, dva, tri sela srpskijeh, on je doš’o u naše selo. Ja sam ga primila u svoju novu kuću“, sjeća se Mina.
Vraćanje u život
Ferid kaže kako se tog 15. juna 1992., zahvaljujući Mininoj ljudskosti, ponovo rodio:
„Strijeljanje je počelo. Prvu grupu ljudi su ubili. Stojiš u redu, čekaš i gledaš na red. Ja ne znam da li se to može opsati. Znate da umirete. 29 godina imate. Ja sam sam sebi rekao:’Dobro, strijeljanje, kraj, ali hajde da vidimo ima li izlaza nekog?’ I onda je to, dade dragi Bog, ko je to već ja ne znam, ali neko tu kao da mi je dao snage da ja razmišljam, da se borim – i ispala je sitaucija kad sam ja okrenuo i krenuo da bježim kroz šumu. Tad je počelo masovno pucanje, meci prolaze, ali ne pogađaju. Pazite, i to je to nešto. I tako u tom trčanju ja sam uspio da izbjegnem sva ta srpska sela nesvjesno, da ne odem u njihove ruke, nego sam baš našao to njeno selo, Mrčići se zove. I u to selo sam došao, primili su me, nisu mogli da vjeruju da se to dešava jer to je bio miran kraj. Etničko čišćenje je krenulo od Višegrada, Rogatica je tek kasnije došla na red. Mina mi je donosila hranu u krevet jer sam ja bio 10, 12 dana nepokretan . Pa onda poslije 10, 12 dana su došle te traume. Kad se organizam vratio na svoje, kad sam shvatio ustvari šta se desilo, onda su počele noćne more. Ona je to primijetila, da ja niti jedem, niti pijem“, priča Ferid Spahić.
„Sve sam ja o njem deverela i liječila ga. Izubijan je bio. Previjala cerote, luk tukla crni, previjala, ma svašta. Njegovala ga k’o bebu. I kad je mjesec dana bio morao je bježati kud zna. Onda je on preš’o sa ljudima do Goražda. Iz Goražda kako se snaš’o i preš’o do svoje žene. Žena mu je bila u Zenici, Tuzli, đe li je, ne znam ti to pričati nikako. To ne znam. Za Ferida znam sve“, kaže Mina.
Čeka da joj neko pokuca na vrata
Supruga Mirsada je u međuvremenu stigla do Beča gdje je čula za Feridov bijeg iz kolone smrti:
„I ona ti odmah uzme autobusku kartu, sjede u autobus – to je kraj 1992. godine, i krenula u Goražde da me traži. I ona došla do Visokog i onda joj nisu dali dalje. Tu mi je slala poruke i ja sam 3. marta stigao u Visoko i tu smo se našli 1993. Ja imam ideju da se prati njen put, naš rastanak, počeo bi film sa našim rastankom, a završio sa našim satstankom. Ja već imam film u glavi, samo nešto ljudi traže scenarije. Ja bih volio nekom priču da ispričam – pa da bude originalan film, originalan događaj, originalna mjesta, originalni dijalozi, monolozi. Ja bih glumio svoju ulogu“, sjeća se Ferid.
Dok Ferid želi da snimi film, Mina očekuje da joj neko pokuca na vrata. Izgubila je supruga i dva sina. Živi u Hrasnici kod Sarajeva.
„Devet godina ovdi sam. Nikad niko mi nije doš’o da me obiđe, da upita: ’Mino, jesi ti živa?’ Sve kažu obilaze šehidske porodice. Ma lažu, bolan, obilaze svoj svoga – nek mi niko ne priča lopovluka bosanskog. Ovo je ubibože. Ja kažem juče njima: ’Bosna je najbolja zemlja, neg igdi što je.’ Išla sam u Njemačku, Holandiju, išla na hadž. Nema Bosne nigdi na zemaljskoj kugli bolje, ni zdravije, ni ljepše. Ali ne valja narod. Samo se svađaju, samo sebi trpaju, samo sebi povećavaju. Vidiš ti onijeh radnika jadnih. Ono je grehota pogledati“, kaže Mina.
Ferid Spahić je bio svjedok na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću. Zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima u Višegradu i okolini, sudsko vijeće Haškog tribunala Milana je osudilo na doživotnu robiju, a Sredoja na 30 godina zatvora.
Autor : (Radio Slobodna Evropa/Gordana Sandić-Hadžihasanović 2011-04-08 11:47:00 )