Sejo u Kukavicama – ROGATICA.COM

Broj pregleda: 1.370

Naletih slucajno na Sabinine slike nastale ljetos, 2010, u Kukavicama pa me zainteresovase.
Naravno radi se o Sabini Dzindo onoj maloj simpaticnoj djevojcici iz Prvomajske ili Serhata, sto bi rekli nasi stari. To je ona mahala sto ide od snajderske radnje Skaljica na Carsiji rogatickoj pa dole prema stanici. Fakticki odvaja se od glavne dzade al ide paralelno sa njom dole do autobusne stanice.
Ali cekaj malo necemo sad ni o Sabini ni o ovoj mahali nego o Kukavicama i Kukavcanima…

Znaci Sabinine slike.
Na jednoj ona sa bratom Samirom pored vatre u Kukavicama. Moram priznati da sam znao da ima stariju sestru a za brata nisam.
Na drugoj opet njih dvoje na istom mjestu sa nekim ko mi se ucini poznat.
Ovog znam i to jako dobro velim sam sebi, jos ne kontajuci ko je tacno.
Na trecoj opet Sabina sa osobom koju poznadoh odmah ali ime, Ssss na vrh mi jezika i nece da mi naompadne.
Na cetvrtoj opet Samir sa njihovom mamom i nekom starijom zenom. Poznata mi i ona onako likom, a kasnije cu lahko zakljuciti ko je.
A na petoj opet Samir sa njihovom mamom za hastalom punim ica i pica, i izmedju njih dvoje sjede dvojica ljudeskara. Opet onaj sto ga znam al nemoze da mi naompadne ko je i drugi kog odmah prepoznah.
Prepoznadoh ga, Dzevad Masic i tu se odmah rodi ova prica.

Samo sad problem gdje je poceti pisati.
Mozda ipak podaleko od Kukavica i to u ona teska i neponovila se vremena.
Ima jos do kraja zime s pocetka ratne ’94, kreno ja iz Kaknja malo do Mostara. Reko da vidim kako se nose nasi Hercegovci sa dva neprijatelja tj. Agresora, cetnickim i onim drugim ustaskim. Svakud sam nekako stigo u ove dvije godine rata a dole jos nisam bio.
Prvo jutro sam brzo bio vozom dole do Lasve i onda tabanovic fijakerom preko brda i planina do Fojnice. Tu sam uvece lahko naso Piku i Dzudzija pa cu kod njih i zanociti.
Naravno radi se o nasim Rogaticanima Suadu Bradarcu i Adnanu Deliji.
Hele odspavam i poranim ujutru da idem dalje. Ruku na srce nahranili me oni onim sto su imali i spakovali da imam sta jesti taj dan. Nije meni toliko ni briga jer cu ja ko i do sad gdje god ima vojske a ja zatrazim jesti.
Sad mi valja gore uz Kozigrad pa tamo skroz preko do Pogorelice pa da se onda spustim dole do u Buturovic polje.
A u Buturovic polju pitam odmah gdje mogu naci Dzevada Masica sto je od Rogatice. Odmah me uputise u pekaru gdje on pravi somune za vojsku i izgladnjeli narod.
Obradovasmo se obadvojica susretu jer se znamo dobro od prije, iz veselog drustva a i vidjali se cesto u obucarnici Ahme Zige kod nas u Gracanici.
Nas obucar Ahmo zasluzuje da se o njemu i njegovom zanatu napise jedna cijela prica pa ce biti i to jednom, ako Bog da.
Tako srdacno se poselamismo ja i Dzele i domalo krenusmo kod njega kuci, onoj njihovoj ratnoj.
Docekali me Masici Bogami lijepo, vecera bijase sa vrucim hljebom.
Boze moj i sad se cesto zamislim kontajuci kako su srdacni susreti bili tih teskih ratnih vremena sa nasim Rogaticanima. A stizo sam svagdi.
Niko nije imo izobila al ti se svako obradovo i pogostio te fino, ko svog rodjenog, onoliko kolko se sta naslo
Ma neznam mozda bi bilo suvisno da pisem jos vise o domacinskom doceku naseg Dzevada i njegovih a tu vece smo pretabirili mnoge teme iz nase stare Rogatice i spomenuli mnoge nase Rogaticane za koje smo znali gdje su i sta je sa njima.

Ujutro sam usto i sa strucama somuna u mom rancu kreno polahko nanize prema Jablanici…

Ja namjerno zbrzih jer cu ja o ovome jos pisati natancine jednom a ako koga interesuje da cita vise o mom ratnom putu moze to naci na ovoj nasoj lijepoj rogatica.com, pa lijepo ode na Forum u temu: Ratna svjedocenja i izabere moju Podtemu:…preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda…

A evo i linka:
http://rogatica.com/index.php?option=com_fireboard&Itemid=53&func=view&id=119&catid=11

Dobri moj Dzevade vidimo se prve prilike opet kod tebe al ovaj put kod tvoje, prave, kuce u tvojim odnosno nasim Kukavicama, ako Bog da…

Tako, to bijase ratna prica a sad da predjemo malo na prijasnje odnosno prijeratno vrijeme.
A onaj sa trece slike Ssss sto mi ime bijase na vrh jezika je Suad Dedajic. Cesto si ga mogo viditi na Dzadi i uvijek je bio u razgovoru sa nekim. Druzeljubiv i pomalo galamdjija al sam se uvijek radovo susretu sa njim a znali smo otici sa rajom i na kahvu pa se zadrzati malo duze.
Za njega neznam koga ima i kako se snaso ali znam da je u Sarajevu i da ljeto provodi u svojim Kukavicama pa mi je samim tim sansa veca da ga sretnem ljetos, ako Bog da…

Ostade mi jos onaj sto ga ne prepoznadoh odmah a pojeli smo dosta lovacke kobasice u po hljeba zalijevajuci jupijem a kasnije i graha prije podne i narezaka sa lukom poslijepodne. Nije u ratu ako je neko pomislio.
Sejo Dedajic, skontah napokon.
Sa bratom Suljom mu rahmetli sam se znao jos od davno, jos sa radne akcije: Samac – Sarajevo ’78 gdje smo bili skupa sa nasom Rogatickom Brigadom u Zepcu. Tad sam dobio nadimak Celo kojim me je rahmetli Suljo zvao sve dok je bio ziv. Dobar je bio ko hljeb, tobe jarabi, da mu dragi Allah podari lijepi dzennet .

A sa Sejom bijadoh skolski. Ne sjecam se vise da li idosmo u isti razred ali pauze provodismo skupa sa istom nasom rajom: Dzedom, Aljom, Harisom, Drobijem, Jacom, Ekanom, Suletom, Izetom, Sadikom…
Ma bilo nas je tona: Masinbravari,, bravari, strugari, mehanicari, a valjalo je nasim majstorima: Galibu, Salimu, Hamdi, Ademu, Nailu, Mustafi… bitku voditi sa nama
Danas smo svoji ljudi, da kazem dobri majstori razbacani po cijelom svijetu.
Poslije skole bi imali pauzu od mozda jedan sat i poslije na praksu.
Otidji bi uglanom na Barake kod Omera u prodavnicu na rucak.
I kao sto rekoh pola vruca hljeba (pekara i jes blizu a u njoj pekari Meho i Suljo), pola koluta lovacke kobasice i jupi. Ako bi se naslo jos sta para onda je mogla i koja rumplocica.
I opet ja i moj skolski sa istom nasom rajom.
Zavrsismo skole, osluzismo narodu sto se moralo osluziti u onoj nam drzavi i poslije koju godinu se sretosmo opet ja i Sejo.
Ovaj put u proizvodnim halama Tvornice precistaca u nasoj Rogatici. Rasturamo prese, aparate za varenje (kako elektro tako i one za tackasto), hlupamo cekicima i opet gudi turpija. Pravimo hiljade, stotine hiljada komada raznih filtera, precistaca i ostalih dijelova . Dobro drzavi onoj, dobro Rogatici Staroj a ni nama nije bas lose.
Pucamo prebacaje i zaradjujemo dobro.
Opet sa nama ima Kukavcana dosta: nas skolski Izet Makas, pa braca Faid i Dado Makas, pa onaj zafrkant Adem Ajnadzic i jos gori od njega Muhamed Alic, ma ima ih kolko hoces.
Pauze provodimo skupa, zimi kod nas u Kalaisioni a za fina vremena sjedimo napolju pred Kalaisionom na onu stranu prema starom Centrotransu.
Ogladnimo popodne pa onda trazimo ove iz menze koji nas pripaze sa narescima i glavicama luka…

A moj jaran Sejo bitise danas negdje u Americi pa je ljetos dolazio u Bosnu, u svoje Kukavice, da se naakumulira da bi mogo izdrzati u Bijelu svijetu.
Okupio svoje Kukavcane, okreno janjca pa da se svi osjecaju ko nekad. Makar na kratko.
I njemu ko i vecini nas u tudjini.
Jel da kazem lijepo, imamo solidan zivot a u stvari nam nije lijepo sa one druge strane jer zudimo za nasom Bosnom, za nasim Rogatickim krajem za nasom Starom rajom.

Zelim ti sve najbolje i nadam se moj jarane Sejo, da ce nam se maker jos jednom u zivotu pruziti prilika pa da sjedemo sa nasim veselim drustvom i oaksamlucimo, ko nekad…

Sabina i Samir u Kukavicama