Kada dođe decembar, nekad-tenekad vrati me u djetinjstvo.
Hladan zimski dan, snijeg od pola metra. Škola od kuće daleko, valja to pregaziti. Pet šest kilometara seoske prtine i gumene čizme. Na muškim čizmama pritegnute sličure uzicom i fino obrađenim drvcetom. ,,Lete kao oči”!
Ženska djeca pješače i brdu i naniže. Sjati se dječurlije iz desetak sela u školu. Promrzli, rumeni obrazi se poredaju kao ruže u školske klupe.
Nastavnici ih gledaju tako rumene i slinave, zalome dnevnik, pa koga potrefi. U ćošku svake učionice, gusane peći su bile glavni izvor toplote. Emin, Šaban, Edhem i Ajnija bili su zaduženi za loženje i održavanje učionica.
Obavezno izuvanje ispred učionice i uredno poredana obuća pored vrata po naredbi jednog od njih. Poštovao se red i naredba podvornika. Juso domar je odvrtao i zavrtao sijalice, popravljao zvono kad ,,crkne”, mijenjao šteke na vratima i “pipe” u nužnicima… Imali smo učionice i kabinete.
Iz nekog razloga prostorije fizike hemije i biologije su se nazivale kabinetima, a ništa specijalno nismo imali u njima.
Svaka učionica je bila puna učenika. Imala je škola i fiskulturnu salu, školsku biblioteku i muzej. Na zidovima muzeja su bile izloženi likovni radovi učenika i našeg učitelja Muje.
Imali smo i školsku kuhinju i pekaru. Svakodnevno preko školskog dvorišta ugledamo Ajniju i pekara Avdulaha kako nose vruće pećnjake. Tako smo zvali somune. Valjda zato što dolaze iz peći. Mirišu do džamije!
Imali smo dva mala i veliki odmor. Na velikom odmoru se svi poredamo u vrstu da bi išli na ručak. Svako ima svoj mjesečni blok u džepu na kom je odštampan kalendar. Na vratima menze stoji Emin i buši datum na svakom bloku.
Ako izgubiš blok nećeš jesti! Čuva se to ko oči u glavi, jer ko bi propustio Ajnine makarone, čaj i krišku pećnjaka. Pored vrata svako dobije metalni lončić a Ajnija sipa kutlačom vruć čaj od šipa. Zašećeren!
Milina!
Poredamo se oko stolova svako za svoj tanjir iz kog se puše makarone sa mirisom gulaša. Ako kome dopadne koji komad mesa dobro i jeste.
U nedostatku makarona dobila bi se dupla kriška hljeba namazana marmeladom. Sa vrućim čajem prava gozba.
U menzi se 15 tak minuta samo čuje kašika i tanjir kako razgovaraju i vide se dječije kudrave glave pognute iznad tanjira. Kako ko završi sa jelom odlazi nazad u učionicu. Kako će biti Ajniji i Pekaru poslije, mi nismo brinuli.
Kada se završi nastava, svi brdu uz planinu do svojih domova. Oni sa Stopa i od Kule poprijeko . Sad sličure ništa ne znače, ali se vukljaju kući da se sutra opet ,,sleti”….
Jah!
AUTOR: AZRA ŽIGA