Jos koji dan i bice tacno trideset godina , kako Hasija ustaje uvijek u isto vrijeme, tacnije u cik zore, kako bi stigla na vrijeme da opremi i isprati svog voljenog Omera na posao.Tako je bilo i ovog Petka 13 Juna 68 godine. Sa bismiletom ustaje Hasija cim se prvi horozi jave , malo razgleda po skromnom sobicku u kom su jos tu pored nje i Omera spavala i dva sina , dvije zlatne jabuke rodila ih majka tako im je tepala stalno Hasija, njena dva sokola Rasim i Suljo idose tada u osnovnu skolu , i po kisi i suncu pjesacise po nekoliko kilometara kroz blatnjave sokake i sumske stazice , ali zadovoljni jer bijahu zdravi siti i dobri djaci.Polahko na prstima izasla bi u kuhinju, zatvorivsi vrata sobe za sobom , da ne bi probudila Omera i djecu
Uzela bi bakarni ibrik u ruke i uputila se prema bunaru, zahvatila vode, umila se, a onda brze bolje koracala prema kuci , da bi stigla noloziti vatru i pristaviti kahvu, jer sve mora biti spremno dok Omer ne ustane.Pred vratima zastade pogleda u krov kuce, pa kao da od boga milost trazi , porozbori onako vise za sebe: Da ce bog , da moj Omer sad dobije taj krtedit i da zavrsimo ovu kucu , ovog ljeta. Od te silne zelje , ozari se njeno lice , pogleda zatim prema stali i krenu uz drvene stepenice koje vodise do verande..
Znala je da je ceka jos mnogo posla , da napoji i nahrani kravu , da spremi dorucak dijeci , da ih opremi za skolu. Znala je ova dobra zena da svakog isprati i doceka i da sa svakim promuhabeti po koju dobru pametnu i odmjerenu recenicu i ako nije bila skolovana , bila je prava mudrica i znala je nekad konama podjeliti i dobre savjete. Penjuci se stepenicama verande cinilo se da se gega kad hoda, njena samija je pokrivala dugu crnu kosu, a samo po koji pramicak kose bi strsio ispod salceta. Uzela bi sa verande naramak drva i malo luca te usla u kuhinju i prijonula na posao. Sve je moralo biti tacno na vrijeme, nikad jos za trideset godina nije zakasnila da pripremi Omeru kahvu i dorucak, jer Omer nikad nije bio na bolovanju , niti je kad zakasnio na posao.
Odlomila je malo luca , nekoliko trescica sitnije i stavila nekoliko drvljadi te ukresala sibicu. Za tren oka zapucketa vatra u peci,ona namace serbetnjak, sa vodom da sto prije provrije voda za kahvu.Uputi se prema verandi gdje su stajale Omerove, cizme , sljem, lampa i odjelo uvjek cisto i uredno , spremno za rad. Vjestim pokretom odvrnu lampu karabitusu, stavi grumen karabita ,dosu vode, procisti brener, te prebrisa prasinu sa cizama , sljema i lampe. Posto se jos jednom uvjeri da je sve u najboljem redu , vrati se u kuhinju i pri ulasku za malo se ne sudari sa Omerom koji bijase usto i onako jos snen upali radio i zacu se umilni glas Dr Himze i pijesma o Visegradu. Evala ko da ste mene pitali za pjesmu , bas mi ta jutros pase i uputi se prema bunaru da se umije.
Omer bijase krupan covjek, naocit , ljepuskast u licu a i trudio se da uvjek izgleda lijepo, da bude uredan , cist i uvijek obrijan. Vodio je dosta racuna o sebi i svom izgledu , uvjek uredno podsisan i pocesljan , ma sto bi nas narod reko uvjek sredjen ko lampa. Bio je omiljen, postovan i cijenjen u selu i okolini, svi ljudi koji su ga poznavali za njega su imali samo rijeci hvale, volio je zivot, volio je ljude, volio da se sali i da se druzi, a bogami i da teferici i pokoju popije sa ahbabima , pa i da po nekad zapjeva, a znao je i te kako lijepo zapjevati. Bio je svuda primjer i uzor postenog covjeka, vrijednog radnika , dobrog druga i covjeka, vrijednog domacina , covjeka koji je svakog docekivo i ispraco sa osmjehom na licu.
Na poslu je bio uvjek prvi , ne gledajuci na druge radnike, ne zaleci se na umor i uslove rada, napredovao je na poslu, polozio ispit za kopaca , pa bi se sam sa sobom takmicio svakim danom da iskopa i prebaci plan bar za nekoliko hunti vise. Bio je Omer i clan radnickog savjeta, presjednik sindikata, bio je u svim mogucim komisijama, ali zbog svog opredjeljenja i vjere u boga nehtjese ga primiti u partiju. A Omer se onda salio na svoj nacin govoreci kako , hvala ljudima sto me ne primise u partiju, jer pored ovoliko kredita i odbitaka, samo mi je jos falilo i partijskui clanarinu da placam. Vrativsi se sa bunara, Omer na brzinu navuce radno odijelo i udje u kuhinju , gdje ga je cekala Hasija sa gotovom kahvom, a kucom se sirio onaj lijepi miris kahve .
Hasija nikad nije htijela poceti piti kahvu bez Omera , pa tako ni ovog puta.Izmijenise po nekoliko rijeci, tek toliko da prekinu sutnju, a onda Omer izvadi kutiju sa duhanom, smota podeblju cigaretu i zapali. Kroz oblake dima zurio je u blokic na stolu koji je bio tu svakog jutra , kako bi se Omer uvjerio koliko je uradio prethodnog dana i u mislima da taj rekord treba premasiti. Evo sad ce vijesti prozbori . Pojacaj der nam Haso malo radio rece tiho.Sa radija se zacu zvonki glas Zekerijaha Djezica kojeg je Omer cijenio i kao spikera i pijevaca, a pricao je da ga je licno upozno, na nekoj dodjeli nagrada koje je Omer primao za svoje zasluge na radu. Slusao je Omer pazljivo vijesti, mrstio se i razvlacio usne , zacudjujuci se pitajuci, pa dokle ce vise sve da poskupljuje. Mucilo ga je, mala primanja, puno izdataka a kuca ne dovrsena, ali nije popsustajao, pa kad se vijesti zavrsise uputi se prema verandi, obuvajuci cizme rece Hasiji, da napoji i nahrani mal, da spremi djecu za skolu i da pregleda jesu li napisali zadacu .
Eh eto sad moram da krenem, ako podjem na vrijeme mozda sretnem nekog od mojih jarana uz put, a i ovo je Hamidovo vrijeme, njega cu valjda negdje stici. Uze u jednu ruku ceker sa hranom koju mu Hsija bijase pripremila, te stavi sljem na glavu a u drugu ruku lampu i krenu prema kapiji. Jos se nekoliko puta osvrnu, pogleda prema stali, pa opet u krov kuce i zatvori za sobom vratnice na avliji. Zurno se kretao uskim puteljkom koji je vodio prema jami. Uz put sustize i neke svoje prijatelje te zapoce muhabet o novim planiranim tonama cumura. Stigavsi u frlezu pozdravi se sa prijateljima koji su zavrsavali smijenu i sa onim koji su dolazili na posao. Po zavrsetku prozivke uz obavezni pozdrav Sretno uputise se svi prema jami.
Dan je polahko odmica, a sunce sve jace i jace przilo. Nista neobicno se nije desavalo niti je naslucivalo, na nesto nepredvidjeno. Toga dana tacno u podne selo Kukavice na domak Rogatice bijase obavjeno velom tuge. Tacno u podne oglasise se sirene, bolno jaukajuci. Sirene koje su se oglasavale samo 1 Maja. 29 Novembra i za dan Rudara, oglasile se se i tog dana. Mjestani se nadjose u cudu, strah i zebnja uvuce se u sve domove, znali su da se sirena oglasava i na dan nesrece, nije to bila prva nesreca u ovoj maloj varosici na domak Rogatice. Jer nesrece su se i prije znale dogadjati.Tog momenta tuzni haber stize i do kuce Hasijine koja bijase iznijela haljune da ispere na bunaru.
Saopsti joj vijest Omerov najbolji prijatelj Ramo, rekavsi, sudbina moja Haso. Zena na treen pogleda u njega ne trepcuci ocima, zatim bolno zajeca i potrca uz basamke da zagrli djecu koja se spremase poci u skolu. Suze su sve vise kvasile njene obraze, tlo se gubilo pod nogama, pala je na verandi u nesvijest.
Komsije poznanici, rodbina koja je pohitala da se nadje pri ruci sirotoj Hasiji i djeci pritrcase joj u pomoc. I dok su selom defilovale kolone automobila policije i hitne, istrazitelji su pregledali jamu i zakljucili da je uzrok metan. Metan je eto po ko zna koji put bio uzrocnik stradanja zivota vrijednih ljudi.
Zivot se u selu normalizovao, ljudi se vracali svakodnevnom poslu, samo za Hasiju i njenu djecu nije bilo radosti. Pogledala je svakog dana niz sokak ne bi li ugledala Omera da ide od nekud. Nije mogla da se pomiri sa cinjenicom da ga je zauvjek izgubila.
Jednog dana iza podne namaza zakuca neko na Hasina vrata, bili su to Omerovi prijatelji. Obradova se Hasija njima kao svojim naj rodjrenijim, skuha kahvu i poce kraickom samije brisati suze. Eto veli nema meni mog Omera, a ja nejaka i bolesna, dijeca malehna , ovaj kucerak ne dovrsen, nemam odakle sta cu. Slusaju Omerovi prijatelji sve sto Hasija iusprica, sgledase se pa ce jedan od njih.
Hasija mi smo dosli da ti kazemo da je danas tvoja kuca i djeca nasa briga. Dadose Hasiji hediju koju su donjeli sa sobom, obecase da ce zavrsiti kucu i da ce djeca dobiti stipendiju, a poslije ako bogda i zaposlenje u rudniku. Vrisnu Hasija u plac na te njihove rijeci, i dugo je jos plakala poslije njihovog odlaska. A ljudi sto obecase to i u radise, opremise kucu, poslase djecu na skolovanje, a hrabri rudari, hrabri Kukavcani pokazase jos jednom nesebicnost, jos jedan humani gest u pomaganju porodici nastradalog prijatelja.
SEAD MAKAS-RIKI —– 25–02—2011 GODINE KEBEK.