VAKO NEKAKO ILI SLIČNO
Žepska vaktija
Do polovine šezdesetih godina prošloga vijeka ono žepsko selo koje je imalo bar jedan „kućni ili ručni sat“ smatralo se naprednim i modernim. Približno se moglo odrediti koja su doba dana prema Suncu, ali šta i kako uz ramazan kad sve mora biti precizno poredano u žepskom krajoliku. Ne važi – možda jeste, možda nije!
Ovako! Ćamil Kulovac iz Polja je bio zadužen da oglasi vrijeme iftara udarnjem metalnim topuzom o dvometarsku šinu postavljenu na uzvišenje da se što bolje i što dalje čuje. A čulo se daleko – Vratar, Brezova Ravan, Ljubomišlje, Vrelo, čitava Žepa, Štitkov Do, Čavčići i Krnjići.
Prva međustanica je bila na Gradini iznad Bojranica sa svojom „šinom“. Njen cijuk se cuo na Paležu na Grlici, na rubu Žepske planine gdje je dječurlija dežurala i javljala narodu na planini da je vrijeme iftaru samo jednom čudnom rečenicom: „Šinnaaa!“
Druga međustanica je bila na Paležu i njena „šina“ je bila zadužena za Papratnu Njivu, dio Gođenja, Borovac i Vrtače. Dječijoj sreći nije bilo kraja, za svako javljanje slijedila je nagrada – zimi pregršt jabuka i oraha, a ljeti četvrt kocke šećera. Valjda su i ostala sela na sličan način računala tačno vrijeme, doduše sa malim zakašnjenjema u odnosu na vrisak “prve šine“. Eto, prije sedamdesetak godina ovakav običaj se kotrljao žepskim krajolikom.
SEID ZIMIĆ