Rogatica,26.05.2011.godine
Iduci sa posla,dodjoh na Dvorsku da se malo napijem vode a iznad vode cuje se smijeh i galama. Napih se studene Dvorske i dobro se osvjezih. Podignem glavu i vidim nasmijana lica mojih dragih komsija Eminagica.
Meni draga kuca Eminagica, za nju me veze djetinjstvo i mladost. U toj kuci sam osunecen zajedno sa Farukom, iz te kuce sam uvijek imao ljudsku podrsku u teskim danima moga djetinjstva, roditeljski savjet i zastitu od sada rahmetli Dzevada i rahmetli tete Hajre. Sve je isto samo sto nema njih, ali su prisutni to je sigurno, prisutnost se osjeca kroz gostoprimstvo njihove djece, sinova Mehe i Faruka, i kcerke Dzevide a svakako i njihove snahe Raze moje drage Focanke. Vjerno cuvaju uspomene na svoje rahmetli roditelje, odrzavaju kucu Eminagica, ne dozvoljavaju da to zaraste, vec je to uvijek kao apoteka. Kad su odsutni Meho, Faruk i Raza tu je Dzevida koja vodi racuna o svemu. Ona inace zivi u Rogatici i ona je istinski povratnik.
Zatekoh ih nasmijane u momentu dok Raza okopava krompir a Meho se pobrinu da mi objasni sta se desava. Postavi mi pitanje: Je li komso znas li ti ko najduze zivi na dunjaluku?
A ja ko iz topa: Bogme kornjace po 350 godina, ma nije rece Meho, bolan nebio focanski zetovi, jer im je dan godina odlijeze smijeh mahalom.
Tako prodje vise od sat vremena nako s nogu u smijehu i zezanju.
Tako ti je to kod nas u Podhridu uvijek bilo, u prolazu se nasmijes do suza,odmoris svoju dusu, zaboravis na svoje probleme. Sat vremena prodje za tren.Takvi su ti moji dragi Eminagici.
Napisah par recenica o dragim ljudima , o njima bi se mogao napisati roman, o njihovom korijenu, rahmetli roditeljima, o njima samim.
Zivi mi i zdravi bili dragi moji Eminagici.
