Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Jedan detalj u Želji mogao mi je promijeniti život, a onda..

Pokušavaš da se porediš, pitaš sebe hoću li ja moći s njima, hoće li me uzeti. Poznato je da je zrak sve rjeđi kako se penjete i prilazite prvoj ekipi. I tako smo jedan trening igrali na dva gola, Amar Osim je bio na stepenicama pored šljakastog terena i gledao. Kada smo završili, prilaze mi Amar i Mema i kažu: “Ti od sutra treniraš s juniorima”. Nisam mogao vjerovati.....

 

 

Jedan detalj u Želji mogao mi je promijeniti život, a onda

 

Isti dan kada je Željezničar igrao sa Veležom, njegov Jahn Regensburg je odmjeravao snage sa Fortunom. Mersad Selimbegović nije uspio ispratiti svečanost na Grbavici, ali je bio na vezi sa “dolinom ćupova”. Poseban dan je i za njega, jer je trener kojeg je iznjedrila Grbavica, počeo karijeru u plavo-bijelom dresu.

 

Sve je počelo 1996. godine negdje najesen. Igrao se školski turnir na Ilidži. Mersad je na betonskom igralištu pokazivao zavidnu vještinu. Rahmetli Akif Stambolić mu je prišao i pitao ga ‘’gdje igraš’’. Mersada je iznenadilo pitanje koliko i sama gesta Akifova. Poznati trener entuzijasta, lovac na talente s Ilidže, nanjušio je igrača. Selimbegović tada, naravno, nije igrao nigdje. Rat je stao, a on se s porodicom preselio iz Konjica u Sarajevo i počeo jedan novi život. Dolazak u FK Butmir je sudbonosan iz mnogo razloga. Jedan od njih je da se Mersad odlučio početi nogometnu karijeru. S 15 godina!

Na terenu uz rijeku Željeznicu, prvi put je odradio trening. Od zagrijavanja, istezanja, do ševe i igre na dva gola. Butmir je bio njegova odskočna daska…

 

 

‘’Godinu i pol dana sam bio u Butmiru. Napredovao sam, pa sam sa 16,5 godina prešao u kadete Željezničara kod trenera Adema Bajrića. Pratili su me i ponudili da dođem. Gledali su me i iz Sarajeva, ali je moj trener iz Butmira Akif Stambolić bio za to da idem u Želju. Odradio sam nekoliko probnih treninga, zadovoljio i tako sam ostao u Želji’’ kaže Mersad Selimbegović, trener Jahn Regensburga, jedini glavni trener iz regiona u njemačkom profesionalnom nogometu.

 

Amar Osim je promjenio moju karijeru

 

Dolazak u veliki klub iz jedne male sredine, iako je Butmir predgrađe Sarajeva, ipak je veliki iskorak u karijeri?

 

‘’Dolazak u Želju je bio jedna druga dimenzija, jer kad počneš igrati fudbal sa 15 godina, a sa 16,5 godina prvi put obučeš kopačke, sve je potpuno drugačije. Do tada sam igrao na betonskim terenima. Nisam znao šta je duga lopta. O taktici nisam imao pojma. Bilo je jako interesantno vidjeti šta zapravo mogu. Na početku mi nije baš išlo kako treba. Razmišljao sam čak da se vratim u Butmir. Teško sam se snalazio na treninzima Želje. Moji novi saigrači su bili iznad mene po svemu, nije bilo šansi da ih stignem uopće. Nisam jednostavno mogao naći priključak. Neke stvari koje su oni tada radili s loptom, recimo Zajko Zeba, to je za mene bilo nevjerovatno.’’

 

Prošao je željinu školu koja je nekad bila ogroman rasadnik igrača. Mnogo je trenera radilo s njim.

 

‘’Kad sam došao u Želju bio mi je trener Adem Bajrić, kasnije me preuzeo Šehović. Bio sam jedno vrijeme u B timu kadeta, pa me je Jusuf Šehović prebacio u A tim kadeta. Nedugo nakon toga se Jusuf Šehović razbolio, pa je trener postao Almir Memić. Svi su bili dobri, od svakog sam ponešto naučio.‘‘

 

Jedna od njegovih vrlina je upornost. Nikad se nije se predavao…

 

‘’Naporno sam radio na sebi. Polako se uklapao i vremenom sam postao sastavni dio tima. Uspio sam da ih stignem. Rano sam shvatio da je talenat ništa, ako nisi spreman da naporno radiš. Prilike se pružaju kad ih koristiš, tako je bilo i kod mene. Upoznavanje sa Amarom Osimom, bilo je prekretnica u mojoj karijeri.”

 

Amar Osim ga je vodio u juniorima, a kasnije i u prvom timu.

 

‘‘Pa naravno, bilo je interesantno (smijeh). Igrao sam u kadetetima i kad dolazim na šljaku, prije treninga gledaš juniore i kreneš da ih odmjeravaš, možda više nesvjesno. Pokušavaš da se porediš, pitaš sebe hoću li ja moći s njima, hoće li me uzeti. Poznato je da je zrak sve rjeđi kako se penjete i prilazite prvoj ekipi. I tako smo jedan trening igrali na dva gola, Amar Osim je bio na stepenicama pored šljakastog terena i gledao. Kada smo završili, prilaze mi Amar i Mema i kažu: “Ti od sutra treniraš s juniorima”. Nisam mogao vjerovati, mnogo sam se obradovao.

 

Osjetio je grč u stomaku kada se spremao za prvi trening s juniorima.

 

‘’Kako da nisam. Nije bilo jednostavno. ‘’Ništa se ne boj, samo igraj, i ostalo će biti sve uredu”. S ovim riječima me Osim dočekao na treningu i tako me rasteretio, dao mi vremena da se priviknem. Kad dođeš kao kadet u juniore, oni te gledaju preko oka. Moraš imati nešto posebno. Ja osim volje tada još nisam imao ništa drugo (smijeh). To je i Amar vjerovatno znao, zato sam imao i njegovu podršku. Ni sanjao nisam da ću na sljedećoj utakmici krenuti od prve minute. Amar mi je rekao ”onako kako treniraš, tako i igraj. Nemoj da pametuješ, igraj jednostavno i biće sve uredu”.

 

Amar je definitivno odigrao jednu jaku važnu ulogu u tom dijelu karijere. Zauzeo se za Mersada, vidio nešto što drugi možda i nisu.

 

”Brinuo se o svemu. Jedne prilike u ljetnoj pauzi trenirao sam s njim na Grbavici. Bila je vrućina, temperatura valjda 40 stepeni. Radili smo neke osnovne stvari koje su mi potrebne u velikom fudbalu, a koje ja nisam imao. Bio sam jak u duel, imao dobru brzinu za odbrambenog igrača, ali dosta stvari samo tek morao naučiti. Onda sam s Amarom morao trenirati duge lopte, radili smo igru glavom, sve što je poslije postalo oružje u mojoj igri, tek sam počeo u juniorima da savladavam. Imao je jako puno strpljenja sa mnom. Dođemo na Grbavicu nas dvojica sami, nigdje nikoga, onda polako odradim zagrijavanj i onda radimo tehniku. Tada je bilo one djece na Grbavici, pa im Amar kaže ”svima ću kupiti sladoled, ako ovom budete donosili lopte“. Onda stanem na centar igrališta i pokušavam da pogodim gol. Nekad sam znao po sat vremena šutirati s centra na gol da lopta ne pogodi zemlju, već direktno s centra da pogodim mrežu. Tehnika mi je bila jako loša i išlo mi je teško. Kada sam nakon 10 dana uspio, bio sam sretan kao da sam osvojio ligu. (smijeh) Amar je odvajao puno vremena da me nauči nekim osnovnim stvarima.”

 

Jedan trenutak na stadionu Grbavica mogao je promijeniti ne karijeru, nego život.

 

”Mislim da je to jedan od ključnih trenutaka u mojoj karijeri. Pošto sam bio gimnazijalac, a u toj školi moraju se imati dobre ocjene. Zbog fudbala su moje ocjene bile loše. Hajmo kazati da nisu bile na nivou na kojem su ih moji roditelji zamišljali. Nakon jednog roditeljskog sastanka, moj otac je otišao na Grbavicu da me ispiše iz Želje. Dočekao ga je pokojni Josip Bukal, klupska legenda. Moj otac mu je rekao ”ovaj više neće dolaziti na trening“. Slučajno, u tom trenutku Amar ulazi na vrata kancelarije, a Bukal mu kaže ”ovaj hoće da ti vodi Mersu“. Amar je pomislio da je moj otac menadžer i odgovori mu da me neće nigdje voditi. Moj otac mu na to uzvrati ”Boga mi ja hoću i mogu da ga vodim gdje hoću“. Tako su se upoznali, pa je Amar počeo dolaziti u moju školu, kontrolišući kako učim i kakve su mi ocjene. Sve samo da ne bi prekinuo s treninzima. Malo nakon toga sam potpisao profesionalni ugovor sa Željom, a moglo je otići sve u jednom drugom smjeru, da Amar nije ušao u kancelariju, kad je moj otac došao da me vodi kući.”

 

Išao sam na posudbe jer sam želio igrati

 

U mnogočemu je Amar Osim bio drugačiji. Pored trenerske uloge, imao i neku drugu, na neki način i roditeljsku…

 

”Bio nam je više od trenera. Igrali smo u dresovima koje nam je on donio. Donosio nam je pakete s kopačkama iz Graza. Davao mi je ključ kao kapitenu ”donesi fino paket, podijelite i nemoj da bude frke i guranja oko kopački, trebaju svi dobiti po jedan par“. To je tada za nas bilo nešto posebno i nije nam trebala motivacija ni bilo šta. Imali smo respekt i voljeli smo trenirati. On je u nas usadio radne navike i želju za stalnim napretkom. Naučili smo puno stvari koje prije nismo znali, ali zbog ovog drugog dijela koji je jako bitan i koji ja sada kao trener pamtim i trudim se da ne zaboravim koliko je bitno da sa igračem imaš i odnos izvan fudbala.Da si tu, da mu pomogneš kada mu nešto treba, kao što je nama Amar tada pomagao.”

 

Profesionalni ugovor je potpisao sa nepunih 18 godina.

 

”Kažu da se to može nazvati ostvarenjem sna. Kada sam došao kući, utrčao sam unutra i saopštio svima novost i sjećam se da smo svi plakali skoro pola sata. Mojim roditeljima nije toliko značilo da postanem igrač, ali su znali koliko je to važno za mene i bili su sretni. Znali su čega sam se svega odrekao da bih došao do toga, da bih ispunio svoju želju.”

 

Potpisao je govor sa Željom, trenirao s prvom ekipom, međutim kao ambiciozan igrač nije ga zadovoljavalo da bude samo broj u ekipi.

 

”To je bila najbolja ekipa Želje poslije rata. Ja to pratim i znam svaku ekipu Želje, a ta je bila najjača. Neki kažu da sam imao peh a ja kažem da sam imao sreću da sam bio u toj ekipi, iako nisam igrao, naučio sam puno stvari. Dobro se sjećam da sam na prvom test utakmici odigrao jako dobro. Sjećam se da smo igrali na pomoćnom terenu, da se Faruk Ihtijarević povrijedio i da sam tada ostavio dobar utisak.”

 

Debi na Grbavici bio je u kup utakmici protiv Ljubuškog.

 

”Pored mene debitovali su i Zajko Zeba i Alen Holjan. Posebno je dobro odigrao Holjan. Bio je to dan za pamćenje. Postao sam punopravni dio tima u kojem igraju i reprezentativci, tada je bio došao i Nermin Šabić. Tu su Alihodžić, Mulalić, Biščević, Ihtijarević, Muharemović, Bešlija, Muratović… Gledaš u njih kao da su ne znam šta. Pošto sam ambiciozan, nakon kratkog vremena želio sam da igram. Moja pozicija je stoper, a na tom mjestu igraju Alihodžić i Mulalić, dva najbolja odbrambena igrača u ligi. Za mene nije bilo šanse tada kao mlad igrač da dobijem priliku, jer se stalno igra za bodove, borba za titulu, za kup. Tu sam ali nikako nisam mogao osjetiti draž igranja.”

 

U jednom trenutku je odlučio da napusti klub kako bi igrao.

 

”Pojavio se TOŠK iz Tešnja i u dogovoru sa Amarom Osimom po povratku sa priprema iz Herceg Novog dogorili smo se da idemo u TOŠK Holjan, Sanjin Mešić i ja. Nakon pola godine vratio sam se na Grbavicu.”

 

Po povratku u Želju ništa se nije promijenilo, opet je klupa bila spremna.

 

”Čekao se transfer Edisa Mulalića u inostranstvo da bi se meni napravilo mjesto ako on ode. Zbog naše prošlosti, nekako sam uvijek imao specijalan odnos sa Amarom Osimom. Pitao sam ga „šefe kakva je situacija“, a on mi je rekao da se „neće ništa puno promijeniti“, na šta sam mu ja odgovorio ”idem opet negdje da igram“. Vratio sam se u TOŠK, jer mi je bilo dobro, lijepo su me prihvatili, igrao sam standardno.

 

Kraj prvog Osimovog mandata uslijedio je nakon ispadanja od Heartsa u Kupu Uefa i poraza od Čelika na Grbavici. Odović je bio privremeno rješenje, a onda je stigao prvi strani trener na Grbavicu.

 

”Češki stručnjak Jiri Plišek i ja smo bili korektni. Odmah na pripremama na Jahorini tražio sam razgovor s njim. Uspjeli smo se nekako sporazumjeti i on je shvatio da želim igrati. Ako nema mjesta za mene, želim ići ponovo iz Želje. Plišeku tada nije bilo baš jasno, jer je pričao Memiću da sam dobar igrač ali da nisam baš strpljiv. Nakon toga mi je Alen Kurt pomogao da dođem u Žepče. Lijepo me predstavio ljudima u klubu i oni su me uzeli. Kurt je imao tamo dobar status i kada on za nekoga kaže da je dobar, u njega se nije sumnjalo. Uvijek sam imao sreću da oko sebe imam ljude koji su mi u određenim situacijama pomagali i na tome sam jako zahvalan. Nikad ih ne mogu zaboraviti sve ove trenere koji su me trenirali, kao i moje saigrače, među njima i profesora Mensura Dogana koji je ostavio veliki trag na mom fudbalskom obrazovanju i sa kojim sam i dan danas u kontaktu. Razmjenjujemo mišljenja i dosta razgovaramo o fudbalu.”

 

Nikić se ponio nekorektno, ali mu ne zamjeram

 

Koliko god mu je bilo lijepo u Žepču, rastanak je bio loš.

 

”Žepče je izborilo plasman u Evropu, igrali smo u Makedoniji sa ekipom Baškimi za koju je nastupao Nermin Fatić, trener je bio Nikola Nikić. Nažalost nas dvojica nismo baš najbolje funkcionisali. Izvadio me iz igre na poluvremenu utakmice u Makedoniji, po meni bez ikakvog razloga. Njegovo obrazloženje je bilo slabo. Nakon 16 ili 17 sati putovanja autobusom nazad u BiH, stižemo u Žepče i ja izlazim iz autobusa, a Nikić mi kaže „da se trebam presvući jer će trenirati druga ekipa i da ja trebam biti s njima“. To je bila kap koja je kod mene prelila čašu, jer ako igram poluvrrijeme standardno u Makedoniji i onda me izvadi trener iz nekog razloga, to mogu prihvatiti, iako mi nije jasno. Ali kad se vozim 16 sati sa autobusom i kažeš mi da treniram onda je to za mene jasan znak koliko trener računa na mene. Tada sam Nikiću, možda i preotvoreno, rekao neke stvari i tražio sam sastanak s predsjednikom. Želio sam da obrazloži svoje odluke pred predsjednikom i pošto to on nije mogao uraditi na adekvatan način, rekao sam predsjedniku da neću da dolazim u situaciju da govorim „trener ili ja“, bolje je da ja idem, trener je bitniji.

 

Dobio je čiste papire i kartu u jednom smjeru – prema Grbavici?

 

”Konačno prelazim u Želju, zapravo dolazim da igram. Ekipa je tada bio na pripremama u Vojvodini. Tamo zatičem svoje prijatelje s kojima sam se znao od ranije Mulalić, Gredić, Raščić, Hadžić… Bio sam sretan jer sam igrao pripremne utakmice, pa sam na Grbavici u generalnoj probi dao gol. Osjećao sam se lijepo, jer sam Grbavicu doživljavao kao svoj dom, gdje god sam bio jednim uhom i okom sam pratio šta se dešava u Želji. Osjetio sam tada neopisivu sreću, jer sam stigao tamo gdje trebam biti, uvijek su mi Grbavica i Želji bili motivacija. Bilo je to ostvarenje mojih dječačkih snova, jer svaki put kada bih prolazio pored stadiona, svojim sam drugovima govorio da ćemo jednog dana igrati ovdje. Ja sam u to vjerovao, mada mi je i tada sa 15, 16 godina dosta ljudi govorilo da sam kasno počeo i da neću uspjeti.”

 

Odlazak u Njemačku promjenio je Mersadov život iz temelja.

”Bio sam blizu transfera u zimskom prijelaznom roku. Željo se nije dogovorio oko obeštećenja. Bili su to teški dani za klub, ali i za mene, iako sam imao 23 ili 24 godine, bio sam sit svega, kašnjenja plata, traženja nekih svojih prava, osjećao sam se loše, bio sam i suspendovan u klubu, samo zato što sam tražio neke stvari koje mi pripadaju. Odlučio sam da moram otići u inostranstvo ako hoću da i dalje igram fudbal. Slučajno sam ostvario kontakt preko mog menadžera sa Regensburgom koji je tada bio na pripremama u Turskoj. Trener golmana je bio jedan naš čovjek iz Bijeljine Brano Arsenović, tako da sam došao u Njemačku. Rekli su mi da moram 10 dana imati probne treninge ali sam nakon prvog dana zadovoljio pa su mi rekli da je dovoljno. Tako počinje moja epizoda Regensburg.”

Veoma je ponosan na karijeru u Željezničaru. Kaže da ga je klub s Grbavice razvio kao igrača i kao čovjeka.

“U nogometnom smislu Željo je moja prva i jedina ljubav, tu sam ostavio dušu i srce. I tako će biti zauvijek.

(E.D./ Sportske.ba)

 

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version