Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Umiru naši Rogatičani

Umiru nasi Rogaticani u Rogatici, u nasoj opstini, u Sarajevu, Gorazdu, Visokom, Europi u svijetu…. Ovih dana sam i sjetna i tuzna. Umiru nasi dragi Rogaticani.. Odlaze tiho, dostojanstveno. Bol je u dusi, bol je što nismo u svom na svom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Umiru naši Rogatičani

Umiru nasi Rogaticani u Rogatici, u nasoj opstini, u Sarajevu, Gorazdu, Visokom, Europi u svijetu….

Ovih dana sam i sjetna i tuzna. Umiru nasi dragi Rogaticani..

Odlaze tiho, dostojanstveno.

Bol je u dusi, bol je što nismo u svom na svom.

Tuzna sam zbog majki koji izgubise sinove i kćeri zbog ničega..

Očajna sam i bolna jer ne prihvatam tu tuznu istinu da od one carsije ne ostade ništa..

Grad koji su pretvorili u nesto mracno da ne moze mracnije biti..

Fali mu taj duh smo mi davali.

Ne moze me niko uvjeriti da mogu biti sretni.

Svaka kuća, svaka ulica, svaka mahala je imala svoju priču..

Sada samo ozivljavamo sjećanja da ne padnu u zaborav..

Kada krenem Podljunom u mislima mi starije generacije sve je skoro pomrlo.

To su bile divne hanume, vrijedne, sa svojim muzevima i djecom, ma sve rogaticanke su bile bas fine hanume..

Nase majke koje su nas sa puno ljubavi odgajale da ne mrzimo, da budemo ljudi.

I bili smo i ostacemo..

Nikakvi ratovi ne mogu ubiti nase gene, nasu ljepotu, nasu kulturu, nasu uspješnost ma gdje god se nalazili..

Da to smo mi Rogaticani, posebni, dostojanstveni i svi u srcu cuvsmo kao nesto najljepše nasu carsiju.

Nase lijepe dane..

To nam ne mogu uzeti.

Rogatica sada je po meni kao jedna tamnica u kojoj zive ljudi koji nisu hodili nasom carsijom. Nas Podljun tuzan, sa srusenim kućama, kao da plače za nama..

Vrlo cesto u mislima prodjem nasom mahalom, ozivljavam tako uspomene, a ovu realnost odbacujem, jer me boli.

Boli zato sto nas bez razloga protjeraše. i ne recite da ima nedužnih, svi koji su tada bili tu ucestvovali su u pokoljima. Bila sam svjedokom kada su rusili dzamiju Arnaudiju., u šoku sam gledala kako pada munara u ljetnu bastu i kako drvece otpada pod tezinom munare.. na tenku sam vidjela jednu rogaticanku kao da pozira za casopis..

I o čemu mi pričamo..

Oni su bili i ostali cetnici,koljači, koji nemaju ni duse ni srca. Ubili su sve, ubili su mladost koja je trebala da zivi, ubili su najuglednije ljude, moje komšije, moju raju..

Da Bog da ih stigla bozja kazna. Da Bog da nikad mira ne imali.

Te krvave ruke im proklete bile.

Mi što ostadosmo zivi, bar mi koji smo ovdje ostali zivotarimo, nema nas. da budemo kao nekada skupa..

Ko im oprostio haram mu bilo, ubili su nam duse. Kako zaboraviti jauke ljudi iz Gracanice kada su ušli tamo i počeli ubijati. Kako zaboraviti lica puna straha. Ne! Ja to ne mogu..

Kako zaboraviti sve sto smo prošli.

Ja im zelim Bozju kaznu da ih stigne za sve sehide koje pobiše, za drage sve moje Rogaticane...

El fatiha, za sve i da nadju bozji smiraj, da se nikome i nikad ne ponovi .

Ne zaboravljajte, ne prastajte, nikada se oni neće promijeniti..

Sreca pa imamo mladih, uspješnih Rogaticana, koji će nastaviti svoj put po uzoru svojih roditelja, pamtiti i ne dati da sve ovo  padne u zaborav, niti nasi ljudi, niti NASA lijepa carsija koju dusmani uzese.

Bena

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version